Iscrpljuje li se matiranjem kralja sav smisao ove igre?
Ulazak u lobby hotela odmah je potvrdio sumnju da je stupanj uređenosti negdašnjeg dragulja trogirskog samoupravnog turizma daleko od značenja na koje asocira njegovo ime. Hotel „Medena“ bio je sada samo blijedi odsjaj nekih prošlih vremena, u kojima su gosti bili zadovoljni serviranjem morskog zraka, prekrasne zavodljive plaže, borove šume neodoljivog buqea i bistrog mora, dok im pojmovi iz stranih jezika, poput „welness“, „spa“, „aroma teparija“, „aqua aerobic“, „animacija“ i slični nisu bili niti na kraj pameti, a kamoli na popisu obveznog zadovoljenja želja, realizacija kojih je neophodna za „spontanu“ relaksaciju kroz ta dva ili tri tjedna zasluženog godišnjeg odmora. No, neke su stvari koje smo uočili ipak budile nostalgiju, koja sjećanja čini živima i gotovo opipljivima (ako ne i okusivima i onjušivima), jer smo u jednom trenutku, da, posve sam siguran, na nogama uslužne konobarice na hotelskoj terasi ugledali njih – borosane.
No, promišljanje prošlosti i sadašnjosti južnodalmatinske turističke ponude nije povod niti motiv pisanja ovog teksta. On upravo nastaje zbog onog jednog neugodnog osjećaja u trbuhu, koji predstavlja kombinaciju straha, treme, uzbuđenja i nade, a javlja se kod roditelja čije dijete nastupa kao glazbenik na koncertu, polaže državnu maturu ili prijemni ispit za faks, igra odlučujući gem petog seta s četiri meč lopte jednog ponedjeljka na travnatoj podlozi u Wimbeldonu 2001. godine ili pak kao u ovom slučaju, igra jednu od najstarijih, najočaravajućijih i najljepših igri na svijetu – šah. I to na Kadetskom pojedinačnom prvenstvu Hrvatske u šahu, koje se održavalo u Trogiru od 16. do 22. lipnja 2017.
Neobična je ta moć šaha. Ova je drevna igra u sebi združila dva proizvoda ljudskog duha, koja se u svakodnevnom životnom ritmu ne percipiraju kao nužno spojiva, ali su zapravo neodvojiva jedan od drugog. Pri tome u prvom redu mislim na neobuzdanost, opojnost i zavodljivost samog igranja kao izraza ljudske radoznalosti, snalažljivosti, želje za dokazivanjem i pobjeđivanjem te umjetnosti kao emanacije kreativnosti, nadahnuća, impresije, iskustva, razumijevanja i inteligencije. Primjena jednostavne računske operacije zbrajanja ovih proizvoda ljudskog duha dovest će nas do jedinog mogućeg rezultata, u kojem inteligencija rađa radoznalost, iz iskustva proizlazi snalažljivost, nadahnuće proizvodi kreativnost, a razumijevanje ostvaruje želju za dokazivanjem i pobjedom, što nas na kraju dovodi do ploče sa 64 polja, na kojoj nasuprot jedna drugoj stoje vojske od po 16 vojnika različitih rodova, spremne da na svaki igračev mig krenu u trijumfalnu pobjedu ili pak se sunovrate u ponor poraza.
Najljepša od svega je činjenica da svu upravo opisanu ljepotu šaha vidite na ozbiljnim licima svakog djeteta koje upravo pred vama sudjeluju u igri od 9 kola, i to bez razlike u odnosu na dob. I oni od 7 godina, ali i oni od 15 godina, na isti način i s istim žarom i strašću ulaze u dvorane za igranje, iz kojih neki od njih izlaze sretni zbog osvojenih bodova (ili pola boda), a drugi sa suznima i manje suznim očima utjehu traže kod roditelja ili trenera, s nimalo smanjenom željom da u slijedećem kolu suze zamijeni osmijeh. I pri tome većina njih protivniku ne oduzima trenutak slave i veselja zbog pobjede, već analiziraju protivnikove majstorije ili svoje pogreške koje su dovele do poraza. Upravo je ironično da igra (ili sport, ako hoćete), koja zapravo predstavlja imitaciju rata, u usporedbi s nekim drugim igrama ili sportovima, toliko malo utječe na rađanje neprijateljstva između „boraca“, već upravo suprotno, iz rivalstva na ploči rađa se poštovanje i prijateljstvo.
Trzam se na svaki pokret zavjese koja zakriljuje staklena vrata dvorana u kojoj igra Fran. Evo ga, izlazi, a nije prošlo niti 10 minuta od početka partije. Uzdah olakšanja, nije on. Spuštam pogled na trenutak na primjerak dnevnih novina koje glumim da čitam. Škripa vrata natjera me da podignem pogled, nervoza je na vrhuncu, izlazi on, ali ne, nije gotov, mora na WC. I da, u prolazu trijumfalno objavljuje da je protivniku uzeo damu. Vraća se u dvoranu, iz koje izlazi nakon dvadeset minuta, s neutralnim izrazom lica, noseći garnituru, figure, sat, praznu pet bocu fante šokate (prikladan naziv) i ispražnjeni omot tijekom bitke pojedene čokoladice. Najgorih tri sekunde isčekivanja, no tada ga smiješak u kutu usana razotkriva, pobijedio je, protivnikov kralj je matiran. I tako devet puta, kroz devet kola, isčekivanje je isto, a rezultat, onaj bodovni, svaki puta drukčiji, izmjenjuju se porazi, remiji i pobjede. Namjerno sam u prethodnoj rečenici rezultat atribuirao rječju „bodovni“ jer onaj pravi rezultat, važniji u svakom pogledu, uvijek je isti – svaki put, baš svaki put, na ploči odvijala se igra između dva protivnika, u kojoj krajnji rezultat predstavlja samo nagradu za igranje, a ne i sav njezin smisao.
Odosmo na kupanje.